PITANJA I ODGOVORI SA PISMENOG DIJELA ISPITA 17.01.2011.
1. Objasni objekt načela zakonitosti
Težište je načela zakonitosti na PRAVNIM DJELATNOSTIMA UPRAVE, jer se ona u odnosu na zakon (ustav) tu javlja u dva oblika:
1.) KAO DONOSILAC KONKRETNOG UPRAVNOG AKTA – upravni akt primjenjuje zakonsko pravno pravilo na konkretan društveni odnos. To znači da se načelom zakonitosti tog akta oživotvoruje apstraktna zakonska pravna norma u konkretnom primjeru.
Koncepcija zakonitosti, primijenjena na upravni akt, znači nedopustivost da se bez zakonske osnove upotrijebe prinudna sredstva što proizlaze iz izvršnog karaktera jednog autoritativnog akta s jednostranim uređivanjem prava i obveza stranaka.
Zakonitost upravnog akta mora obuhvatiti sve njegove bitne elemente (nadležnost, formu, osnovna pravila postupka, svrhu, pa čak i materijalno – pravna pitanja).
U moderno vrijeme susrećemo se s pojavom da i u materijalnopravnim pitanjima načelo zakonitosti postaje sve jače a područje diskrecijske ocjene slabi
2.) KAO DONOSILAC NORMATIVNOG AKTA PODZAKONSKE PRIRODE - uprava i sama stvara apstraktna pravna pravila opće obveznosti. S obzirom na načelo zakonitosti, postavljaju se dva osnovna pitanja:
1. kada uprava to smije činiti i u kojem odnosu mora stajati njen normativni akt prema ustavu i zakonu i
2. kakvu djelotvornost ima takva norma prema svom vlastitom donosiocu.
2. Objasni represivni i preventivni učinak kontrole uprave i tko su nosioci
kontrole
Ustrojena kontrola nad upravom ima svoj preventivni i represivni učinak.
Preventivni učinak kontrole nad upravom ogleda se u činjenici što sama uprava, znajući da njezine radnje, akte i mjere nadzire uspostavljeni kontrolni mehanizam, unaprijed pazi na zakonitost i svrhovitost svojih akcija, svjesna okolnosti da će eventualne greške u radu izazvati reakciju nosilaca kontrole.
Represivni učinak kontrole nad upravom očituje se u tome što nosioci kontrole, kad utvrde nezakonitost, odnosno nepravilnost u djelovanju tijela državne uprave nad kojima provode kontrolu, poduzimaju efikasne mjere iz kruga kontrolnih ovlasti čime eliminiraju mogućnost da na snazi ostanu akti ili mjere uprave kojima je povrijeđeno načelo zakonitosti odnosno svrhovitosti
3. Stupanje nekretnine u posjed
Nekretnina se može izvlastiti, kada je to potrebno radi izgradnje objekata ili izvođenja radova u interesu Republike Hrvatske i kada se ocijeni da će se korištenjem nekretnine, za koju se namjerava predložiti izvlaštenje, u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način.
Nekretnina se može izvlastiti radi izvođenja radova ili izgradnje objekata gospodarske infrastrukture (prometna, telekomunikacijska, vodoprivredna, energetska), zdravstvenih, prosvjetnih i kulturnih objekata, industrijskih, energetskih, prometnih i telekomunikacijskih objekata, objekata za potrebe hrvatskog pravosuđa, vojske i policije te istraživanja i eksploatacije rudnog i drugog blaga.
Izvlaštenje se može provesti u korist fizičke ili pravne osobe (u daljnjem tekstu: korisnik izvlaštenja). Izvlaštenjem korisnik izvlaštenja stječe pravo koristiti nekretninu u svrhu radi koje je izvlaštenje izvršeno.
Izvlaštenjem nekretnina postaje vlasništvo korisnika izvlaštenja (potpuno izvlaštenje).
Potpunim izvlaštenjem prestaju pored prava vlasništva prijašnjeg vlasnika i druga prava na toj nekretnini.
Potpuno izvlaštenje zemljišta obuhvaća i zgradu i druge građevinske objekte koji se na njemu nalaze.
Nepotpunim izvlaštenjem ograničava se pravo vlasništva na nekretnini (služnost i zakup).
4. Odgovornost države za štetu bez greške
Odgovornost za štetu bez greške –
Odgovornosti države za štetu bez greške osnovno je da je djelovanjem određenog tijela pričinjena šteta trećoj osobi. Zahtjev za naknadu štete temelji se na činjenici da je šteta nastala samim vršenjem službe bez obzira na to što u tom vršenju službe nije bilo nikakve greške i što je služba postupala u skladu s pravnim propisima i pravilno.
Za podizanje tužbenog zahtjeva za naknadu štete dovoljan je dokaz o nastajanju štete kao posljedice djelovanja službe.
5. Oduzimanje stvari s obzirom na prekršajni zakon
Oduzimanje predmeta
Članak 57.
(1) Zaštitna mjera oduzimanja predmeta može se primijeniti glede predmeta koji je bio namijenjen ili uporabljen za počinjenje prekršaja ili je nastao počinjenjem prekršaja, kad postoji opasnost da će se taj predmet ponovno uporabiti za počinjenje prekršaja, ili kad se oduzimanje predmeta čini prijeko potrebnim zbog zaštite opće sigurnosti, zdravlja ljudi, ili iz moralnih razloga.
(2) Zakonom se u određenim slučajevima može propisati obvezno oduzimanje predmeta.
(3) Primjena ove zaštitne mjere ne utječe na pravo trećih osoba za naknadu štete zbog oduzetog predmeta prema počinitelju prekršaja.
(4) Predmeti će se oduzeti i kad postupak ne završi odlukom o prekršaju kojom se okrivljenik proglašava krivim ako je to prijeko potrebno zbog zaštite opće sigurnosti, zdravlja ljudi, ili iz moralnih razloga kao i kada je to određeno zakonom.
(5) Predmeti koje prema zakonu okrivljenik ili druga osoba ne može imati ili predmeti namijenjeni prometu ali se u promet mogu pustiti samo pod posebnim uvjetima (s nadzornim markicama i sl.), oduzet će se i kada postupak ne završi odlukom o prekršaju kojom se okrivljenik proglašava krivim.
6. Dodaci upravnom aktu
1. uvjet,
2. namet
3. rok
4.pridržaj opoziva
7. Ekscepcija nezakonitosti
EKSCEPCIJA NEZAKONITOSTI je svojevrsni oblik kontrolne ovlasti prema općim aktima preko kojega određeno državno tijelo (u pravilu sud) odbija konkretnu primjenu podzakonskog općenormativnog akta kad utvrdi da je on u suprotnosti s višom pravnom normom (zakonom).
Podzakonski općenormativni akt čija je primjena odbijena ekscepcija ilegalnosti ne stavlja se izvan snage. Takav se akt može u povodu nekog drugog slučaja i dalje primjenjivati sve dok ga nadležno tijelo u propisanom postupku ne stavi izvan snage. Ekscepcija ilegalnosti povlači za sobom stalnu mogućnost stavljanja prigovora pravne nesigurnosti.
Ekscepcija nezakonitosti našla je svoj posebni izraz u USTAVNOM ZAKONU O USTAVNOM SUDU RH iz 1999. Prema tom zakonu, sudovi u postupku pri primjeni zakona i drugih propisa imaju različite mogućnosti kad posumnjaju u ustavnost, tj. zakonitost propisa koji moraju primijeniti na postupak koji je u tijeku:
1. Ako sud u postupku nađe da zakon koji bi trebao primijeniti, tj. pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom, mora zastati s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom. Procjena suda da zakon nije suglasan s Ustavom ne dovodi do ekscepcije ilegalnosti zakona koji je u pitanju, već se tada postupak prekida do odluke Ustavnog suda.
2. Ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebalo primijeniti, tj. pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, tada će na konkretan slučaj, neposredno primijeniti zakon (neće primijeniti sporni propis - ekscepcija nezakonitosti), a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, tj. pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom.
Kad sud pravomoćnom odlukom odbije primijeniti propis zbog njegove neustavnosti ili nezakonitosti, a Ustavni sud nakon provedenog postupka ocjene ustavnosti, tj. zakonitosti utvrdi da takva neustavnost, tj. nezakonitost ne postoji, svatko kome je povrijeđeno neko pravo može zahtijevati izmjenu pravomoćne odluke suda u roku od godine dana od dana objave odluke Ustavnog suda.
8. Pravni status ustanove
PRAVNI REŽIM USTANOVA U HRVATSKOM PRAVU
Postoji Zakon o ustanovama, kao lex generalis.
Uz taj zakon postoje posebni zakoni, lex specialis, za različite oblasti,
npr. školstvo, zdravstvo…
Prema Zakonu o ustanovama;
USTANOVA je pravna osoba koja se osniva za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja, športa, tjelesne kulture, socijalne skrbi, zdravstva i drugih djelatnosti ako se ne stječe dobit.
Bitni su elementi ovako definirane ustanove;
-to je pravna osoba,
-osniva se za trajno obavljanje djelatnosti,
-osniva se za svoju određenu djelatnost,
-ne osniva se za stjecanje dobiti.
Osniva se aktom o osnivanju, što ga donosi osnivač, a to može biti domaća i strana, fizička i pravna osoba. Tim aktom određuje se i njena djelatnost. Ustanova ima naziv koji upućuje na njenu djelatnost.
Unutarnje ustrojstvo uređuje se statutom.
Organi ustanove su; upravno vijeće, ravnatelj, i stručno vijeće.
Nadzor obavlja nadležno ministarstvo.
Bitni elementi ovako definirane ustanove su:
1.ustanova je pravna osoba, što znači da u pravnom prometu može stjecati prava i obveze, može biti vlasnik pokretnih i nepokretnih stvari, te može biti stranka pred sudovima, drugim državnim tijelima i tijelima s javnim ovlastima. Svojstvo pravne osobe ustanova stječe upisom u sudski registar ustanova, a gubi ga brisanjem iz tog registra
2.ustanova se osniva za trajno obavljanje djelatnosti (načelo kontinuiteta)
3. osniva se za obavljanje određene djelatnosti (tzv. društvenih djelatnosti)
4. u pravilu se ne osniva za obavljanje djelatnosti radi stjecanja dobiti.
Osnivanje ustanove:
- ovlašteni osnivač (u načelu svaka domaća i strana pravna i fizička osoba)
- akt o osnivanju
- upis u sudski registar
- rješenje kojim se utvrđuje da su ispunjeni svi tehnički, zdravstveni, ekološki i drugi uvjeti propisani za obavljanje djelatnosti
Ako ustanovu osnivaju slijedeća tijela, akti o osnivanju su:
1. Sabor RH – zakon
2. Vlada RH – uredba
3. ministarstvo – rješenje
4. skupština lokalne i regionalne samouprave – odluka, međunarodni sporazum
5. fizička ili pravna osoba – odluka, ugovor
Tijela ustanove su:
1. upravno vijeće – upravlja ustanovom. Njegov sastav, način imenovanja (izbora) članova i trajanje mandata, te način donošenja odluka se utvrđuju zakonom, odnosno aktom o osnivanju i statutom ustanove
2. ravnatelj – je voditelj kojega na osnovi javnog natječaja imenuje upravno vijeće. On organizira i vodi rad i poslovanje ustanove, predstavlja i zastupa ustanovu, poduzima sve pravne radnje u ime i za račun ustanove, zastupa ustanovu u svim postupcima pred sudovima i drugim državnim tijelima, te pravnim osobama s javnim ovlastima, te je odgovoran za zakonitost rada ustanove
3. stručno vijeće – ili drugo kolegijalno tijelo koje će odlučivati o stručnim pitanjima rada ustanove u sklopu nadležnosti utvrđenih zakonom, aktom o osnivanju i statutom ustanove.