ekspertno znanje i s njim povezana uska specijalizacija stvara informacijske prednosti i
predstavlja potencijal za zloupotrebu u smislu tehnokratskih tendencija, neetičnog postupanja te nedostatka
transparentnosti i participacije, ali i potencira problem zarobljavanja (capture), prvenstveno od strane aktera
na tržištu / korisnika koje agencije nastoje regulirati, ali i potencijala da sama agencija ‘zavlada’ ministarstvom u
čijem djelokrugu djeluje, postajući moćnija od ministarstva. U tom smislu vrlo važan problem vezan uz delegaciju ovlasti
agencijama odnosi se na mogućnost da agencije postanu plijen tržišta koje reguliraju, da budu ‘zarobljene’ od strane velikih
kompanija koje na njih vrše utjecaj, posebno putem osoblja koje fluktuira iz javnog (agencija) sektora prema tržištu. Govori
se o regulokraciji (Levi-Faur, 2006: 111), kao kvalificiranom obliku tehnokracije, sad opasnijem i manje podložnom kontroli,
upravo radi separacije od redovnih mehanizama odgovornosti i izrazite ekspertne podloge u visokostručnim područjima
djelatnosti, često povezanih u međunarodne mreže. Neutralizacija tog problema nastoji se postići putem dodatnih
mehanizama kontrole, prije svega od strane zakonodavnih i sudskih tijela.
Problem zarobljavanja može se razviti i kao nuspojava načelno pozitivne prakse participacije zainteresiranih subjekata
u radu agencije, pa tako interesne skupine koje mogu ‘zarobiti’ agenciju mogu biti korisnici programa ili adresati odluka
agencija (npr. sveučilišta, mediji, telekomunikacijske kompanije), zatim pripadnici neformalne agencijske strukture agencije
koji je koriste za promicanje vlastitih ili organizacijskih ciljeva nauštrb javnog interesa, ili političari koji upravljaju ili nadziru
aktivnosti agencije i mogu koristi svoj položaj za osobnu korist ili korist stranke ili izbora (v. Grosse, 2006: 15). Nužno je
dakle dobro organizirati, formalizirati i učiniti transparentnom odgovarajuću društvenu participaciju koja na
taj način može povećati legitimitet i agencije i politike.