Jadranka15
Znam ponešto o upravi. Umjerno aktivan član.
Na pismeni jako gledaju i pismeni im se dosta važan, dok usmeni je samo formalnost, jer sve ovisi kako si napisao-la pismeni.
Pitanja i odgovori sa pismenog dijela ispita - 5.srpnja 2010. godine
1.Objasni značenje podzakonskih općenormativnih akata za upravu
Podzakonski općenormativni akti iznimno su važni za državnu upravu iz dva razloga. Ponajprije, među pravnim pravilima upravnog prava veliki je broj pravila podzakonske prirode, te je njihova primjena svakodnevna pojava u djelovanju uprave.
Drugo, podzakonski općenormativni akt može biti akt same uprave. Naime, tijela državne uprave često imaju ovlast donošenja pravnih pravila. Ta ovlast je u različitim državama različita, pa tako imamo primjera da uprava gotovo potpuno zamjenjuje zakonodavca, a imamo i primjere gdje uprava može donositi općenormativne akte isključivo za provedbu zakona.
2. Iscrpno objasni razloge prestanka važenja upravnog akta
Prestanak važenja upravnog akta:
1. iskorištavanjem ovlasti koja je podijeljena upravnim aktom odnosno izvršenjem obveze koja je nametnuta aktom – činidba stranke jednokratnim izvršenjem ostvaruje u potpunosti svrhu zbog koje je sam akt bio donesen, pa nema potrebe da akt i dalje važi (npr. stranka isplati iznos poreza određen upravnim aktom)
2. nastupom rezolutivnog uvjeta ili raskidnog roka – riječ je o aktima koji sadrže takve dodatke da njihovo nastupanje dovodi do prestanka važenja samog akta. U tu grupu spadaju i oni akti kod kojih je donosilac iskoristio pravo opoziva. Ako je u aktu bio sadržan dodatak – pridržaj opoziva – pa ga je donosilac iskoristio i opozvao upravni akt, također prestaje važenje upravno akta
3. iskorištavanjem prava opoziva riječ je o aktima koji sadrže takve dodatke da njihovo nastupanje dovodi do prestanka važenja samog akta. U tu grupu spadaju i oni akti kod kojih je donosilac iskoristio pravo opoziva. Ako je u aktu bio sadržan dodatak – pridržaj opoziva – pa ga je donosilac iskoristio i opozvao upravni akt, također prestaje važenje upravnog akta
4. stavljanjem izvan snage – poništavanjem ili ukidanjem – takvo stavljanje izvan snage znači autoritativan zahvat u već postojeći upravni akt i ono se provodi novim aktom kojim se prijašnji stavlja izvan snage.
5. propašću stvari o kojoj je upravnim aktom odlučeno – to se odnosi na akt koji je kao predmet odlučivanja imao ovlasti i dužnosti vezane za određenu stvar (npr. prometna dozvola vezana za određeno vozilo, a ono bude uništeno)
6. smrću stranke kod tzv. osobnih upravnih akata – kad se pravo i obveze utvrđene upravnim aktom vezuju strogo za određenu osobu, bez mogućnosti prenošenja na drugu, onda smrt titulara ujedno znači i prestanak upravnog akta (npr. dozvola za držanje i nošenje oružja)
7. nevršenjem ovlasti koja su podijeljena upravnim aktom – takav način prestanka karakteriziraju dvije okolnosti: stranka propušta koristiti se ovlašću, a takvo propuštanje je pravnom normom predviđeno kao razlog za prestanak samog upravnog akta. Obično se u takvim aktima u pravnoj normi predvidi rok u kojemu se stranka može koristiti ovlašću, tako da protekom roka dolazi do prestanka važenja akta.
8. odricanjem od ovlasti koja su stranci podijeljena upravnim aktom – ovdje se može govoriti samo o onim ovlastima koje su u isključivom interesu odricatelja a kojih se on može odreći na način da to ne ide na štetu javnog interesa ni interesa trećih osoba (npr. vlasnik zgrade izjavi da odustaje od nadogradnje za koju je dobio dozvolu)
3. Povijesni razvoj instituta odgovornosti države za štetu
Možemo podijeliti razvoj ovog instituta na 3 faze:
1. fazu neodgovornosti države za štetu,
2. fazu odgovornosti države za štetu kad nastupa kao privatna osoba, bez ius imperii i
3. fazu u kojoj potpuno dolazi do izražaja odgovornost države za štetu koja je počinjena građanima i drugim subjektima djelovanjem države odnosno njezinih službenih osoba.
4. Odnos predstavničkih tijela za upravu
Odnosi između tijela državne uprave i predstavničkih tijela ovise o:
• položaju koji TDU i predstavnička tijela imaju u sustavu političke vlasti, i
• pravima, dužnostima i odgovornostima koja imaju jedna tijela u odnosu na druga.
Ti su odnosi regulirani pravnim propisima kojima se uređuje položaj i uloga predstavničkih tijela i tijela državne uprave, kao i njihova prava i dužnosti.
Predstavnička tijela čine osnovnu polugu u sustavu političke vlasti.
Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u RH.
Općinsko ili gradsko vijeće i županijska skupština predstavnička su tijela građana i tijela lokalne tj. područne samouprave koja imaju svoj poseban položaj i ulogu.
Tijela državne uprave (ministarstva, središnji državni uredi, državne upravne organizacije i uredi državne uprave u JLS) imaju za razliku od predstavničkih tijela posebnu ulogu i ovlasti.
Međusobni odnosi tijela državne uprave i predstavničkih tijela ostvaruju se ovlastima koje imaju jedni prema drugima i ovisno o uvjetima pod kojima te ovlasti mogu koristiti.
5. Greška u cilju i svrsi?
Donošenju bilo kojeg pravnog pravila prethodi izvjesna težnja, želja za ostvarenjem određene svrhe, cilja koji treba postići oživotvorenjem dotičnog pravila u konkretnim društvenim odnosima.
Ostvarenje postavljenih ciljeva nužno je u djelokrugu onih koji pravna pravila primjenjuju.
Primjenjivač zakona (pravnog pravila) mora ići ka cilju koji proizlazi iz zakona odnosno postići svrhu koja je sadržana u intencijama njegova donosioca.
Primjenjivač pravnog pravila postupa nezakonito kad pojedinačni akt (ili radnju), kojim se pravno pravilo oživotvoruje primjenom na konkretni društveni odnos, donosi suprotno cilju odnosno svrsi samog pravnog pravila.
Ispitivanje svrhe pravnog pravila, njegovo pravilno tumačenje i primjena u skladu sa ciljem radi kojega je donesen, obveze su svakoga tko primjenjuje pravne norme.
Ovo posebno vrijedi za tijela državne uprave čiji je jedan od osnovnih zadataka izvršavanje zakona i drugih općih akata. Baš tom svojom djelatnosti tijela državne uprave moraju ostvarivati ideje predstavničkih tijela izražene pravnim pravilima.
Utvrđivanje cilja i svrhe mora biti prisutno i kad se u izvršavanju pravnog pravila donose akti sa slobodnom (diskrecijskom) ocjenom. Zakon o općem upravnom postupku normira, da u upravnim stvarima, u kojima je organ zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu ovlašten rješavati po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlasti i u skladu s ciljem s kojim je ovlast dana (članak 5).
6. Zastara prekršajnog progona, tijek i prekid zastare
Zastara prekršajnog progona, tijek i prekid zastare
Članak 13.
(1) Prekršajni se progon ne može pokrenuti kad protekne dvije godine od počinjenja prekršaja.
(2) Posebnim se zakonom može propisati dulji rok za pokretanje prekršajnog postupka za prekršaje propisane tim zakonom ali ne dulji od tri godine.
(3) Zastara ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu prekršajni progon ne može poduzeti ili se ne može nastaviti.
(4) Zastara se prekida svakom postupovnom radnjom nadležnog tijela koja se poduzima radi prekršajnog progona počinitelja zbog počinjenog prekršaja.
(5) Nakon svakog prekida zastara počinje ponovno teći.
(6) Zastara prekršajnog progona nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara prekršajnog progona.
(7) Propisi o zastari, njezinom tijeku i prekidu odnose se i na stegovne kazne koje sud izriče tijekom postupka.
7. Objasni materijalno i funkcionalno gledište na upravu
Funkcionalno ili materijalno gledište
Ovo gledište kao osnovu uzima funkciju odnosno sadržaj upravne djelatnosti, a zanemaruje formu odnosno organizacijski oblik kojim se takve funkcije ostvaruju. Primaran je unutarnji sadržaj upravne djelatnosti.
«Javnu upravu u materijalnom smislu tvore upravne djelatnosti.»
Postoje dva načina određivanja pojma uprave prema ovom gledištu: negativan i pozitivan.
Prema negativnom gledištu uprava je djelatnost koja nije ni zakonodavstvo ni sudstvo.
Prema pozitivnom gledištu, uprava se određuje sa stajališta pravnih akata koje donosi, odnosno akcijama koje poduzima. Drugo podgledište pozitivnog gledišta vidi upravu kao «sredstvo za ostvarenje cilja».
8. Ovlasti suda kada odlučuje o zakonitosti rješenja o izvlaštenju?
O izvlaštenju u prvom stupnju odlučuje ured državne uprave nadležan za imovinskopravne poslove u županiji, a u drugom stupnju odlučuje ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa.
Rješenje o prijedlogu za izvlaštenje donosi onaj ured državne uprave na čijem se području nalazi nekretnina za koju se predlaže izvlaštenje.
Prije donošenja rješenja spomenuto tijelo saslušava vlasnika nekretnine, te ima dužnost poučiti ga da može podnijeti zahtjev za izvlaštenje preostalog dijela nekretnine.
Ako je u postupku vlasništvo utvrđeno kao neprijeporno i ako se vlasnik nekretnine ne protivi izvlaštenju, ured državne uprave ima obvezu istovremeno održati i raspravu za sporazumno određivanje naknade za nekretninu koja je predmet izvlaštenja.
Ako su uz prijedlog za izvlaštenje podnesene sve isprave koje se zahtijevaju prema zakonu i ako su prema njima utvrđene potrebite činjenice, donosi se rješenje kojim se prihvaća prijedlog za izvlaštenje.
Ovo rješenje uz ostalo sadrži:
1.naznačenje akta kojim je utvrđen interes Republike Hrvatske,
2. naznačenje korisnika izvlaštenja,
3. naznačenje nekretnine koja se izvlašćuje, uz navođenje zemljišno-knjižnih
podataka, a ako nekretnina nije upisana u zemljišnoj ili drugoj javnoj knjizi
ili takva ne postoji, uz navođenje katastarskih podataka,
4. naznačenja vlasnika i posjednika izvlaštene nekretnine i njegovo prebivalište
ili sjedište,
5.naznačenje objekta ili radova radi čije se izgradnje odnosno izvođenja nekretnina
izvlašćuje,
6. obvezu vlasnika nekretnine da ju je dužan predati u posjed kao i rok predaje,
7. obvezu korisnika izvlaštenja na isplatu zakonske zatezne kamate, tekuću od
dana donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju pa do isplate.
Protiv rješenja kojim se prihvaća prijedlog za izvlaštenja dopuštena je žalba.
Pitanja i odgovori sa pismenog dijela ispita - 5.srpnja 2010. godine
1.Objasni značenje podzakonskih općenormativnih akata za upravu
Podzakonski općenormativni akti iznimno su važni za državnu upravu iz dva razloga. Ponajprije, među pravnim pravilima upravnog prava veliki je broj pravila podzakonske prirode, te je njihova primjena svakodnevna pojava u djelovanju uprave.
Drugo, podzakonski općenormativni akt može biti akt same uprave. Naime, tijela državne uprave često imaju ovlast donošenja pravnih pravila. Ta ovlast je u različitim državama različita, pa tako imamo primjera da uprava gotovo potpuno zamjenjuje zakonodavca, a imamo i primjere gdje uprava može donositi općenormativne akte isključivo za provedbu zakona.
2. Iscrpno objasni razloge prestanka važenja upravnog akta
Prestanak važenja upravnog akta:
1. iskorištavanjem ovlasti koja je podijeljena upravnim aktom odnosno izvršenjem obveze koja je nametnuta aktom – činidba stranke jednokratnim izvršenjem ostvaruje u potpunosti svrhu zbog koje je sam akt bio donesen, pa nema potrebe da akt i dalje važi (npr. stranka isplati iznos poreza određen upravnim aktom)
2. nastupom rezolutivnog uvjeta ili raskidnog roka – riječ je o aktima koji sadrže takve dodatke da njihovo nastupanje dovodi do prestanka važenja samog akta. U tu grupu spadaju i oni akti kod kojih je donosilac iskoristio pravo opoziva. Ako je u aktu bio sadržan dodatak – pridržaj opoziva – pa ga je donosilac iskoristio i opozvao upravni akt, također prestaje važenje upravno akta
3. iskorištavanjem prava opoziva riječ je o aktima koji sadrže takve dodatke da njihovo nastupanje dovodi do prestanka važenja samog akta. U tu grupu spadaju i oni akti kod kojih je donosilac iskoristio pravo opoziva. Ako je u aktu bio sadržan dodatak – pridržaj opoziva – pa ga je donosilac iskoristio i opozvao upravni akt, također prestaje važenje upravnog akta
4. stavljanjem izvan snage – poništavanjem ili ukidanjem – takvo stavljanje izvan snage znači autoritativan zahvat u već postojeći upravni akt i ono se provodi novim aktom kojim se prijašnji stavlja izvan snage.
5. propašću stvari o kojoj je upravnim aktom odlučeno – to se odnosi na akt koji je kao predmet odlučivanja imao ovlasti i dužnosti vezane za određenu stvar (npr. prometna dozvola vezana za određeno vozilo, a ono bude uništeno)
6. smrću stranke kod tzv. osobnih upravnih akata – kad se pravo i obveze utvrđene upravnim aktom vezuju strogo za određenu osobu, bez mogućnosti prenošenja na drugu, onda smrt titulara ujedno znači i prestanak upravnog akta (npr. dozvola za držanje i nošenje oružja)
7. nevršenjem ovlasti koja su podijeljena upravnim aktom – takav način prestanka karakteriziraju dvije okolnosti: stranka propušta koristiti se ovlašću, a takvo propuštanje je pravnom normom predviđeno kao razlog za prestanak samog upravnog akta. Obično se u takvim aktima u pravnoj normi predvidi rok u kojemu se stranka može koristiti ovlašću, tako da protekom roka dolazi do prestanka važenja akta.
8. odricanjem od ovlasti koja su stranci podijeljena upravnim aktom – ovdje se može govoriti samo o onim ovlastima koje su u isključivom interesu odricatelja a kojih se on može odreći na način da to ne ide na štetu javnog interesa ni interesa trećih osoba (npr. vlasnik zgrade izjavi da odustaje od nadogradnje za koju je dobio dozvolu)
3. Povijesni razvoj instituta odgovornosti države za štetu
Možemo podijeliti razvoj ovog instituta na 3 faze:
1. fazu neodgovornosti države za štetu,
2. fazu odgovornosti države za štetu kad nastupa kao privatna osoba, bez ius imperii i
3. fazu u kojoj potpuno dolazi do izražaja odgovornost države za štetu koja je počinjena građanima i drugim subjektima djelovanjem države odnosno njezinih službenih osoba.
4. Odnos predstavničkih tijela za upravu
Odnosi između tijela državne uprave i predstavničkih tijela ovise o:
• položaju koji TDU i predstavnička tijela imaju u sustavu političke vlasti, i
• pravima, dužnostima i odgovornostima koja imaju jedna tijela u odnosu na druga.
Ti su odnosi regulirani pravnim propisima kojima se uređuje položaj i uloga predstavničkih tijela i tijela državne uprave, kao i njihova prava i dužnosti.
Predstavnička tijela čine osnovnu polugu u sustavu političke vlasti.
Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u RH.
Općinsko ili gradsko vijeće i županijska skupština predstavnička su tijela građana i tijela lokalne tj. područne samouprave koja imaju svoj poseban položaj i ulogu.
Tijela državne uprave (ministarstva, središnji državni uredi, državne upravne organizacije i uredi državne uprave u JLS) imaju za razliku od predstavničkih tijela posebnu ulogu i ovlasti.
Međusobni odnosi tijela državne uprave i predstavničkih tijela ostvaruju se ovlastima koje imaju jedni prema drugima i ovisno o uvjetima pod kojima te ovlasti mogu koristiti.
5. Greška u cilju i svrsi?
Donošenju bilo kojeg pravnog pravila prethodi izvjesna težnja, želja za ostvarenjem određene svrhe, cilja koji treba postići oživotvorenjem dotičnog pravila u konkretnim društvenim odnosima.
Ostvarenje postavljenih ciljeva nužno je u djelokrugu onih koji pravna pravila primjenjuju.
Primjenjivač zakona (pravnog pravila) mora ići ka cilju koji proizlazi iz zakona odnosno postići svrhu koja je sadržana u intencijama njegova donosioca.
Primjenjivač pravnog pravila postupa nezakonito kad pojedinačni akt (ili radnju), kojim se pravno pravilo oživotvoruje primjenom na konkretni društveni odnos, donosi suprotno cilju odnosno svrsi samog pravnog pravila.
Ispitivanje svrhe pravnog pravila, njegovo pravilno tumačenje i primjena u skladu sa ciljem radi kojega je donesen, obveze su svakoga tko primjenjuje pravne norme.
Ovo posebno vrijedi za tijela državne uprave čiji je jedan od osnovnih zadataka izvršavanje zakona i drugih općih akata. Baš tom svojom djelatnosti tijela državne uprave moraju ostvarivati ideje predstavničkih tijela izražene pravnim pravilima.
Utvrđivanje cilja i svrhe mora biti prisutno i kad se u izvršavanju pravnog pravila donose akti sa slobodnom (diskrecijskom) ocjenom. Zakon o općem upravnom postupku normira, da u upravnim stvarima, u kojima je organ zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu ovlašten rješavati po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlasti i u skladu s ciljem s kojim je ovlast dana (članak 5).
6. Zastara prekršajnog progona, tijek i prekid zastare
Zastara prekršajnog progona, tijek i prekid zastare
Članak 13.
(1) Prekršajni se progon ne može pokrenuti kad protekne dvije godine od počinjenja prekršaja.
(2) Posebnim se zakonom može propisati dulji rok za pokretanje prekršajnog postupka za prekršaje propisane tim zakonom ali ne dulji od tri godine.
(3) Zastara ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu prekršajni progon ne može poduzeti ili se ne može nastaviti.
(4) Zastara se prekida svakom postupovnom radnjom nadležnog tijela koja se poduzima radi prekršajnog progona počinitelja zbog počinjenog prekršaja.
(5) Nakon svakog prekida zastara počinje ponovno teći.
(6) Zastara prekršajnog progona nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara prekršajnog progona.
(7) Propisi o zastari, njezinom tijeku i prekidu odnose se i na stegovne kazne koje sud izriče tijekom postupka.
7. Objasni materijalno i funkcionalno gledište na upravu
Funkcionalno ili materijalno gledište
Ovo gledište kao osnovu uzima funkciju odnosno sadržaj upravne djelatnosti, a zanemaruje formu odnosno organizacijski oblik kojim se takve funkcije ostvaruju. Primaran je unutarnji sadržaj upravne djelatnosti.
«Javnu upravu u materijalnom smislu tvore upravne djelatnosti.»
Postoje dva načina određivanja pojma uprave prema ovom gledištu: negativan i pozitivan.
Prema negativnom gledištu uprava je djelatnost koja nije ni zakonodavstvo ni sudstvo.
Prema pozitivnom gledištu, uprava se određuje sa stajališta pravnih akata koje donosi, odnosno akcijama koje poduzima. Drugo podgledište pozitivnog gledišta vidi upravu kao «sredstvo za ostvarenje cilja».
8. Ovlasti suda kada odlučuje o zakonitosti rješenja o izvlaštenju?
O izvlaštenju u prvom stupnju odlučuje ured državne uprave nadležan za imovinskopravne poslove u županiji, a u drugom stupnju odlučuje ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa.
Rješenje o prijedlogu za izvlaštenje donosi onaj ured državne uprave na čijem se području nalazi nekretnina za koju se predlaže izvlaštenje.
Prije donošenja rješenja spomenuto tijelo saslušava vlasnika nekretnine, te ima dužnost poučiti ga da može podnijeti zahtjev za izvlaštenje preostalog dijela nekretnine.
Ako je u postupku vlasništvo utvrđeno kao neprijeporno i ako se vlasnik nekretnine ne protivi izvlaštenju, ured državne uprave ima obvezu istovremeno održati i raspravu za sporazumno određivanje naknade za nekretninu koja je predmet izvlaštenja.
Ako su uz prijedlog za izvlaštenje podnesene sve isprave koje se zahtijevaju prema zakonu i ako su prema njima utvrđene potrebite činjenice, donosi se rješenje kojim se prihvaća prijedlog za izvlaštenje.
Ovo rješenje uz ostalo sadrži:
1.naznačenje akta kojim je utvrđen interes Republike Hrvatske,
2. naznačenje korisnika izvlaštenja,
3. naznačenje nekretnine koja se izvlašćuje, uz navođenje zemljišno-knjižnih
podataka, a ako nekretnina nije upisana u zemljišnoj ili drugoj javnoj knjizi
ili takva ne postoji, uz navođenje katastarskih podataka,
4. naznačenja vlasnika i posjednika izvlaštene nekretnine i njegovo prebivalište
ili sjedište,
5.naznačenje objekta ili radova radi čije se izgradnje odnosno izvođenja nekretnina
izvlašćuje,
6. obvezu vlasnika nekretnine da ju je dužan predati u posjed kao i rok predaje,
7. obvezu korisnika izvlaštenja na isplatu zakonske zatezne kamate, tekuću od
dana donošenja prvostupanjskog rješenja o izvlaštenju pa do isplate.
Protiv rješenja kojim se prihvaća prijedlog za izvlaštenja dopuštena je žalba.
