PRENOSIMO S PRIJATELJSKOG PRAVOKUTNIKA:
[h=2]REAKREDITACIJA: Smrt studentskog aktivizma ili zašto ni ne zaslužujemo bolje[/h]
Znate onaj postupak reakreditacije i onaj sastanak studenata sa stranim stručnim povjerenstvom? Da, da, onaj na kojem niste bili. E pa, taj se sastanak odvio 11.05.2015. na dan koji će se pamtiti kao Dan kad je svaki oblik aktivizma na PFZG umro. Nije poginuo junački, nije se radilo ni o nesreći, samo je tiho i mirno skončao, gotovo sramno, skriven od pogleda svih koji su se u njega kleli i obećavali mu vječnu ljubav i vjernost.
Njegovo tragično gašenje popratilo je pedesetak nadobudnih idealista, onih koji su vjerovali u svoje kolege i mogućnost promjene. Dogodilo se ono što nitko od prisutnih nije mogao ni u najgoroj noćnoj mori predvidjeti. Nakon tolikog obavještavanja, nakon burnih reakcija na tablicu koja pokazuje da u roku diplomira 6% studenata, nakon stotina lajkova i 100 potvrda dolaska na sastanak, velika je većina tih facebook boraca za studentska prava, nezadovoljnih studenata, a i onih mladih koji će biti nezadovoljni tek za koju godinu kada treći put upišu treću godinu ili se nešto ranije prebace u Osijek ili Rijeku, odlučila da je bolje da ostanu doma. Na sastanak je došlo 50ak ljudi, od toga dobar dio onih koji će ove ili sljedeće godine diplomirati.
Na Fakultetu su nas desetak minuta prije početka sastanka dočekala zaključana vrata Vijećnice. Čistačica koje se našla na tom katu nam je vrata otključala, ali nije znala što će se odvijati u Vijećnici i prvo nas je pitala čekamo li mi nešto i održava li se nešto u toj prostoriji. Treba spomenuti i da je Povjerenstvo u dolasku na sastanak kasnilo 15 minuta jer ih je, prema riječima Predsjednice povjerenstva, zadržala Uprava Fakulteta i profesori. Ništa čudno. Srećom, kolega iz Rijeke predložio je produljenje sastanka za tih 15 minuta te je sastanak ipak potrajao sat vremena.
U stručnom povjerenstvu sjedili su profesorica Europskog javnog prava iz Nizozemske, Nijemac s Max Planck instituta, profesorica Međunarodnog prava s Bolonjskog sveučilišta, profesorica iz Estonije i student prava s Pravnog fakulteta u Rijeci. (Imena su poprilično tiho i brzo rekli pa ih nismo uspjeli zapamtiti ni zapisati)
Prvo su nas obradovali viješću da su dobili puno komentara studenata i činilo se da su ih i čitali. Prva su pitanja bila vezana uz provedbu Bolonje, a smijeh u cijeloj Vijećnici izazvala su dva pitanja: kome se možemo obratiti ako smo svjesni da se Bolonja ne provodi i da ne funkcionira sve kako bi trebalo te pitanje postoji li savjetovalište ili tutorstvo ili sličan oblik pomoći studentima oko problema s učenjem i usvajanjem gradiva.
Spominjali su se problemi s raspodjelom ECTS bodova, ali je bilo i istaknuto da takva promjena nema smisla dok se neki puno dublji problemi poput potpuno beskorisnih predavanja, lošeg odnosa profesora prema studentima, netransparentnih kriterija na ispitima, zastarjele i preobimne literature ne riješe.
Jedan od svjetlijih trenutaka bio je i objašnjavanje kolega da je razlog takvog stava Fakulteta prema studentima – novac. Fakultetu odgovara činjenica da je prosjek studiranja blizu osam godina jer studenti izgubljeni u začaranom krugu prevelikih upisnih kvota, loše kvalitete nastave i bizarnih ispitnih kriterija generiraju novac Fakultetu.
Najburnije reakcije kod Povjerenstva uzrokovala je priča o testiranju semestra i plaćanju 150 kuna za dobivanje potpisa kao potvrde izvršavanja obveze. Više su puta ponovili da ne razumiju, pitali jesmo li sigurni, kome točno plaćamo te govorili da to nije moguće. Jednostavno nisu vjerovali da se takvo što događa.
Manje-više uspješno se uspjelo objasniti i zašto ocjena profesora koja je prema anketi Fakulteta gotovo 4.5 nije relevantna – stara je 4 godine i provedena na vrlo malom i nereprezentativnom uzorku.
Najveće su probleme uzrokovale izjave da studenti ne idu na predavanja te nerazumijevanje kako možemo reći da nemamo dovoljno prakse uz sve Moot Courtove i Klinike, ali i to je manje-više objašnjeno time da jednostavno vremenski nije moguće sve uskladiti. Bilo je rečeno da se često mora odlučiti između Moot Courta/Klinike i polaganja ispita te čak davanja godine, a istaknuto je i da na tim aktivnostima ne sudjeluju svi studenti, već relativno mali broj njih.
Više je puta spomenut strah studenata od ulaganja ikakvih žalbi pa čak i samog obraćanja profesorima te činjenica da su profesori nespremni pokazati makar i volju za promjenom i slušanjem studentskih problema.
Raspravi je najveći uteg bio trajanje – zbog rasporeda Povjerenstva (ne znamo tko je o rasporedu odlučivao, ali nekako mislimo da je tu svoje prste imao Fakultet - edit: raspored je slagala Agencija, ne Fakultet) sastanak je trajao tek sat vremena. Svi se možemo složiti da sat vremena za iznošenje problema PFZG-a ljudima koji dolaze praktički iz paralelnog svemira nije dovoljno ni da se zagrebe površina te je otprilike usporedivo s davanjem sat vremena da se prepliva Atlantski ocean. Zbog nedostatka vremena, studente je Predsjednica Povjerenstva često morala prekidati, skakati s teme na temu te pojedine stavke nisu dovoljno dobro objašnjene. Nije pomoglo ni to što se sastanak odvijao na engleskom jeziku pa se u tom trenutku kolegama bilo teško snaći, a da se koristio prevoditelj, još bi se manje problema uspjelo izložiti.
Pri izlazu iz Vijećnice na vratima su nas dočekali vrlo zabrinuti profesori Fakulteta, neki od njih (khm khm prof. Baretić) glave naslonjene na vrata prostorije. Srećom, čini se da ga nitko od kolega koji su prvi izašli nije udario vratima. Nisu nam se obraćali, pogledali su nas s blagim zanimanjem i nastavili piljenje u zid ili međusobne rasprave.
Sveukupni je dojam da je fakultetsko osoblje ova reakreditacija dobro zabavila. Nisu studente shvatili kao prijetnju (zašto i bi kad ih se samo pedesetak od preko 5000 udostojilo doći na organiziran anoniman „prosvjed“), u samoanalizi su izmanipulirali i vješto tumačili podatke onako kako to njima odgovara, vjerojatno znajući da su studenti prava pretromi, uplašeni i usmjereni na same sebe i svoju korist kako bi nešto poduzeli.
Ostaje nada da je velik broj komentara ipak polučio neki učinak te da je bar dio briga i problema dodatno razjašnjen na ovoj tragikomediji od sastanka.
Kolegama koji na sastanak nisu došli može se reći samo jedna stvar: Zbog takvih kao vi situacija se godinama ne mijenja. Zbog generacija i generacija takvih kao vi, sve nam je gore i gore. I zapravo, bolje ni ne zaslužujete. Uživajte u ostatku svog vremena na Fakultetu jer će biti dugotrajno, skupo i bolno. Profesori to znaju i smiju vam se u lice.
IZVOR:
REAKREDITACIJA: Smrt studentskog aktivizma ili zašto ni ne zasluĹľujemo bolje | Pravokutnik.net
