coolyou
Mladi član foruma kojeg zanima uprava
Drage kolege i prijatelji! Da li i vas, jednako kao i mene, obuhvati snažan privid superiornosti nad studentima ostalih fakulteta prilikom izdvajanja čitavih pet kuna za samo jednu ispitnu prijavnicu? Kako i ne bi, znajući da tamo neki "bezveznjaci" u prodavaonicama Narodnih novina sličnu prijavnicu identičnog administrativnog svojstva, kupuju za bijednih dvadesetak lipa. Sličnu, doduše grafički nešto drugačiju, plaćam 25 puta više. Svi mi znamo - skuplje je uvijek bolje! Barem je tako u mojem selu.
Nigdje većeg ponosa nisam osjetio do li onoga pri izlasku iz knjižare PF-a, i to neposredno nakon kupovine prijavnice. Snažan ponos, ali istodobno i nespokoj radi suptilno izbijenih pet kuna iz mojeg plitkog džepa isprepliću mi se u mislima. Emocije su srećom kratkog vijeka. Brzo nastupa duboka duševna praznina. Zatrpavaju je samo moji koraci što ih nižem hodajući ka referadi. Nakon izdvajanja pet kuna za jedan komadić papira s odštampanom formom, jedino mi se hodanje čini smislenim.
Gotovo uvijek s velikim strahopoštovanjem i oprezom ispunjavam tu prijavnicu. Osjećaj je jednak onome kojeg većina osjeća prilikom ispunjavanja zahtjeva za vizu SAD-a. Jer ne dao mi bog, pa pogriješim i pomiješam slova na tih svega nekoliko traženih formi... Ah! Ne trebam vam dalje ni govoriti. Ne gine mi tada gubitak samopuzdanja. Naravno, tu je i neizbježno javljanje frustracije zato jer sam bio nedovoljno sposoban ispuniti taj krajnje jednostavan ali nadasve skup dokument.
Dopustite mi, molim vas, da na kraju posta jednako tako izrazim svoju zavist prema nekolicini studenata u čiju grupu se nažalost, niti nakon puno godina truda, nisam uspio smjestiti. Radi se o poznatoj zavisti koju ste zasigurno osjetili ugledavši na popisu, odmah uz ime kandidata, brojku od 15., 20. il' 25. prijava ispita na kojeg uskoro i vi izlazite. Takvu količinu ponosa nakon potrošenih gotovo 130 kuna na prijavljivanje jednog te istog ispita, ne može imati baš svatko.
Zasigurno ćete se složiti sa mnom, da bio bi red i moralna obveza uputiti im nekakvo pisano priznanje i zahvalnicu nakon što jubilarni 50. put prijave ispit.

Nigdje većeg ponosa nisam osjetio do li onoga pri izlasku iz knjižare PF-a, i to neposredno nakon kupovine prijavnice. Snažan ponos, ali istodobno i nespokoj radi suptilno izbijenih pet kuna iz mojeg plitkog džepa isprepliću mi se u mislima. Emocije su srećom kratkog vijeka. Brzo nastupa duboka duševna praznina. Zatrpavaju je samo moji koraci što ih nižem hodajući ka referadi. Nakon izdvajanja pet kuna za jedan komadić papira s odštampanom formom, jedino mi se hodanje čini smislenim.
Gotovo uvijek s velikim strahopoštovanjem i oprezom ispunjavam tu prijavnicu. Osjećaj je jednak onome kojeg većina osjeća prilikom ispunjavanja zahtjeva za vizu SAD-a. Jer ne dao mi bog, pa pogriješim i pomiješam slova na tih svega nekoliko traženih formi... Ah! Ne trebam vam dalje ni govoriti. Ne gine mi tada gubitak samopuzdanja. Naravno, tu je i neizbježno javljanje frustracije zato jer sam bio nedovoljno sposoban ispuniti taj krajnje jednostavan ali nadasve skup dokument.
Dopustite mi, molim vas, da na kraju posta jednako tako izrazim svoju zavist prema nekolicini studenata u čiju grupu se nažalost, niti nakon puno godina truda, nisam uspio smjestiti. Radi se o poznatoj zavisti koju ste zasigurno osjetili ugledavši na popisu, odmah uz ime kandidata, brojku od 15., 20. il' 25. prijava ispita na kojeg uskoro i vi izlazite. Takvu količinu ponosa nakon potrošenih gotovo 130 kuna na prijavljivanje jednog te istog ispita, ne može imati baš svatko.
Zasigurno ćete se složiti sa mnom, da bio bi red i moralna obveza uputiti im nekakvo pisano priznanje i zahvalnicu nakon što jubilarni 50. put prijave ispit.