Molim odgovore na ova pitanja:
3.a Otvorena metoda koordinacije
3.b Stadiji OMK
U mnogim područjima politika EU, poput obrazovanja i izobrazbe, mirovina i zdravstvene skrbi, imigracije i azila, vlade zemalja članica radije izabiru provoditi vlastite nacionalne politIke nego dopustiti usklađivanje tih politika na razini EU. Ipak, države članice surađuju i u tim područjima, razmjenjujući informacije, primjenjujući najbolje prakse ili „best practice“ te na taj način usklađuju nacionalne politike. Taj postupak razmjene iskustava poznat je pod nazivom „otvorena metoda koordinacije“ ili „open method of coordination“.
OMC obuhvaća dubinske analize, prenošenje dobre prakse uz odgovarajuće mjere, poput različitih vrsta pokazatelja za poduzeća ili inovacija, izvještaja o konkurentnosti u područjima kao što su istraživanje i razvoj i ljudski kapital. Uobičajeni je oblik i usporedba napretka u pojedinim zemljama članicama na temelju različitih mjera i pokazatelja. Elementi OMC-a uključuju se u nacionalne programe reformi i u godišnji izvještaj o napretku EU. U nekim je politikama OMC jače, a u nekima slabije uključen.
Otvorena metoda koordinacije provodi se u četiri stadija:
1. Ministri u Vijeću EU najprije se dogovore o ciljevima politike u određenom području.
2. Države članice prenose te smjernice u nacionalne i regionalne politike, s konkretno definiranim ciljevima.
3. Nakon toga, ministri se dogovaraju o kvalitativnim i kvantitativnim indikatorima za benchmarking kako bi se ocijenile i usporedile najbolje prakse u EU i u svijetu. Pojam benchmarking označava uspješnost rezultata koje postižu zemlja, poduzeće, industrijska grana itd. u usporedbi s drugom zemljom, poduzećem, industrijskom granom. «Benchmark» predstavlja standard na temelju kojeg se ocjenjuje nečija izvedba i postignuti rezultati.
4. Konačno, putem evaluacije i monitoringa procjenjuje se napredak svake države članice u odnosu na ostale države i u odnosu na deklarirane ciljeve.
Taj novi, tzv. soft pristup omogućuje bolju suradnju među državama članicama EU uzimajući u obzir njihovu raznolikost i nudeći alternativu prisilnom usklađivanju zakonodavstva.
Otvorena metoda koordinacije potiče veću suradnju, razmjenu najbolje prakse, te usuglašavanje o zajedničkim ciljevima i smjernicama za države članice. Drugim riječima, umjesto pravnog reguliranja određenog područja, države članice odrede zajedničke ciljeve i razviju mehanizme za uspoređivanje i nadziranje napretka različitih zemalja u postizanju tih ciljeva, dozvoljavajući im da uče iz iskustva drugih.