Odgovor Pepy:
Uredbe u 1. stupu i njihov sadržaj?
Europskim zajednicama
Ugovor o EZ-u u članku 249. predviđa pet vrsta akata temeljem kojih se pravno uređuju politike za koje je nadležna Zajednica. Te su tri vrste pravnoobvezujućih akata uredbe, direktive i odluke, a dvije vrste akata koji ne obvezuju jesu preporuke i mišljenja. Posljednji nisu u Ugovoru dodatno opisani.
Uredbe (Regulations) su člankom 249. EZ definirane kao akti opće primjene koji obvezuju u cijelosti i izravno su primjenjivi u državama članicama.
Direktive (Directives) su definirane kao akti koji u pogledu rezultata koji se njima ostvaruje obvezuju svaku državu članicu kojoj su upućeni, ali ostavljaju nacionalnim vlastima izbor forme i metode.
Odluke (Decisions) su definirane kao akti koji u cijelosti obvezuju one kojima su upućeni.
Pravna se narav tih akata dodatno objašnjavala i uobličavala u sudskoj praksi Europskoga suda. Tako je danas jasno da su uredbe akti kojih je svrha ujednačivanje prava država članica, tj. zamjena postojećih nacionalnih pravnih normi u svim državama zajedničkom europskom. Zbog toga uredbe ne treba, točnije ne smije, ugrađivati u nacionalno pravo, već se one primjenjuju izravno kao europski akti temeljem objave u Službenom listu EU. Uredbe su u pravilu cjeloviti pravni akti, no ako same predviđaju nužnost donošenja dodatnih provedbenih mjera, države su obvezne tražene mjere i usvojiti. Budući da uredbe zamjenjuju nacionalne pravne norme, države su obvezne ukinuti do tada postojeće norme svog pravnog poretka koje su u koliziji s uredbama.
Za razliku od uredaba, direktive služe približavanju, a ne potpunom ujednačivanju internih prava država članica. Stoga zadaju samo osnovna zajednička pravila i ciljeve koji se njima postižu, a ostatak regulacije događa se na nacionalnoj razini. Države članice obvezne su direktive prenijeti u svoj nacionalni sustav, birajući pri tome formu: npr. novi zakon, izmjena postojećeg zakona, podzakonski akt ili štogod drugo. Bitno je da akt kojim se prenosi direktiva ima pravno obvezujuću snagu, te da država za pojedince (fizičke i pravne osobe) pod svojom jurisdikcijom stvori ona prava i obveze koja su im direktive namijenile, te da time omoguće postizanje svrhe regulacije. Iako direktive u pravilu obvezuju temeljem nacionalnih mjera implementacije, Europski je sud smatrao da i u slučaju propusta države da ispravno uvrsti direktivu u interno pravo i one mogu biti izravno primjenjene pred nacionalnim institucijama, posebice sudovima i upravnim tijelima, ako su njima predviđena prava za pojedince - pravne i fizičke osobe. Sudska je praksa o izravnom učinku direktiva započela s predmetima 9/70 Grad i 41/74 Van Duyn, nastavila se predmetima 152/84 Marshall, C-188/89 Foster v. British Gas, te C-91/92 Faccini Dori, a razvija se i danas. Takvom interpretacijom učinaka te vrste akata Europski je sud bitno podigao njihovu djelotvornost, pa time i važnost u izgradnji europskoga pravnog sustava.
Iako Ugovor o EZ-u nabraja pet vrsta akata kojima bi se trebale služiti institucije EU, u praksi su se pojavljivali i akti drugačijih naziva, a Europski im je sud bio sklon priznati status izvora prava EZ-a, počevši od predmeta 22/70 Commission v. Council (ERTA).
Obvezujući akti institucija EU u prvom stupu moraju, temeljem članka 253. Ugovora o EZ-u, sadržavati obrazloženje u kojem se navode razlozi za njihovo usvajanje, pravni temelj, tj. odredbu ili odredbe Osnivačkog ugovora koje ovlašćuju Zajednicu da regulira pitanja na koja se akt odnosi te svi dokumenti koji sadrže mišljenja ili amandmane tijela EU stavljene tijekom zakonodavnog postupka.
Obvezujući akti EZ-a obvezno se objavljuju u Službenom listu EU, u seriji L (čl. 254. Ugovora o EZ). Iako za ostale akte nije predviđena obveza objavljivanja, uobičajeno je da se i oni, posebice ako su upućeni svim državama članicama, objavljuju u Službenom listu EU, najčešće u njegovoj seriji C.