Molim vas ako neko možda zna odgovore na ova pitanja. Velika hvala
1. Iterpelacije ?
2. Nabrojat 8 predstavnika nacionalnih manjina ?
3. Političke stranke ?
4. Kako se zastupnici biraju,zastupnički imunitet ?
5. Načini diobe zastupničkog mjesta ?
6. Što se donosi 2/3-činskom večinom glasova ?
7. Ograničena monarhija ?
8. Sustav parlamentarne vlade ?
9. Organski zakon ?
1. U Ustav RH
interpelacija je uvedena ustavnim promjenama iz 2000. godine.
Ustav određuje da zastupnici Hrvatskoga sabora imaju pravo postavljati Vladi RH i pojedinim ministrima zastupnička pitanja.
Najmanje jedna desetina zastupnika Hrvatskog sabora može podnijeti interpelaciju o radu Vlade RH ili pojedinog njezinog člana.
Postavljanje zastupničkog pitanja i podnošenje interpelacije se uređuju poslovnikom.
Prema Poslovniku Hrvatskog sabora zastupnici postavljaju zastupnička pitanja predsjedniku Vlade i članovima Vlade u pisanom obliku, a usmeno u okviru aktualnog prijepodneva koje se održava na početku svake sjednice Hrvatskog sabora prije prelaska na prvu točku dnevnog reda. Tijekom aktualnog prijepodneva zastupnici koji su članovi jednog od klubova zastupnika mogu postaviti ukupno 40 pitanja, a zastupnici nacionalnih manjina koji nisu organizirani u klub zastupnika te po jedan zastupnik političkih stranaka koji nemaju klub zastupnika mogu postaviti pitanje na svakoj drugoj sjednici. Broj pitanja koja mogu postaviti razmjeran je broju članova pojedinog kluba u odnosu na ukupni broj zastupnika. Redoslijed postavljanja pitanja na aktualnom prijepodnevu određuje se ždrijebom, nakon što su zastupnici najavili postavljanje pitanja najkasnije 24 sata prije sjednice Sabora.
2. Zastupnici nacionalnih manjina
Čuhnil, mr. sc. Zdenka (nezavisna; zastupnica češke i slovačke nacionalne manjine)
Gajica, Ratko (SDSS; zastupnik srpske nacionalne manjine)
Horvat, Mile (SDSS; zastupnik srpske nacionalne manjine)
Memedi, Nazif (nezavisni; zastupnik austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine)
Pupovac, prof. dr. sc. Milorad (SDSS; zastupnik srpske nacionalne manjine)
Radin, dr. sc. Furio (nezavisni; zastupnik talijanske nacionalne manjine)
Šoja, mr. sc. Deneš (nezavisni; zastupnik mađarske nacionalne manjine)
Tanković, dr. sc. Šemso (SDAH; zastupnik albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine)
3. Zajamčeno je slobodno osnivanje
političkih stranaka. One se moraju ustrojiti po teritorijalnom načelu. Ne mogu bìti ustrojene po funkcionalnom načelu, u gospodarskim tvrtkama i javnim ustanovama, što je bilo organizacijsko načelo komunističkih partija.
Nije dopušten rad političke stranke koja bi svojim programom ili djelovanjem nasilno ugrožavala demokratski ustavni poredak, neovisnost, jedinstvenost ili teritorijalnu cjelovitost RH. Takvu stranku nadzorom može zabraniti Ustavni sud.
Zabrana političke stranke u demokraciji smatra se osobito osjetljivim pitanjem. Ustavni sud RH je 1994. go¬dine donio odluku o zabrani Srpske demokratske stranke koja je 1991. godine pokrenula i vodila pobunu protiv Republike.
Nadzor nad ustavnošću programa i djelovanja političkih stranaka. Ustav RH određuje da je slobodno je osnivanje političkih stranaka, koje se ustrojavaju po teritorijalnom načelu. Protuustavne su političke stranke koje svojim programom ili nasilnim djelovanjem smjeraju podrivanju demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost RH. O protuustavnosti odlučuje Ustavni sud.
Prema Ustavu zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.
Zahtjev za zabranu rada političke stranke ili njezina dijela može podnijeti:
1. predsjednik RH,
2. Hrvatski sabor,
3. Vlada,
4. Vrhovni sud,
5. tijelo (minstarstvo) nadležno za registraciju političkih stranaka,
6. Državni odvjetnik RH,
7. pučki pravobranitelj.
4. ZASTUPNIČKI IMUNITET
Zastupnički imunitet je jamstvo pravne sigurnosti i neovisnosti djelovanja zastupnika u obnašanju dužnosti kao člana predstav¬ničkog tijela.
Institucija zastupničkog imuniteta razvila se u Velikoj Britaniji tijekom borbe između Parlamenta i kralja. Kralj je zastupnike koji bi u Parlamentu napadali njegove postupke ili postupke njegovih savjetnika, lišavao slobode. Tako nisu mogli slobodno politički djelovati, a Parlament se nije mogao suprotstavljati odlukama izvršne vlasti. Sto¬ga se Parlament nastojao izboriti za to da zastupnici ne mogu uopće kazneno odgovarati za izraženo mišljenje, stav i glas, a u slučaju da počine kazneno djelo van Parlamenta, ne mogu biti lišeni slobode bez njegova pristanka.
Tako su se razvila dva oblika zastupničkog imuniteta:
1. imunitet neodgovornosti, i
2. imunitet nepovredivosti,
koje priznaju, iako ne uvijek u istom obujmu, gotovo svi suvremeni ustavi.
Zastupnički imunitet neodgovornosti znači da se zastupnik ne može pozvati na kaznenu odgovornost za izraženo mišljenje, stav ili glas dan u predstavničkom tijelu. Zastupnik može u govoru počiniti kazneno djelo, vrijeđajući druge zastupnike ili građane ili pozivajući na kazneno djelo, ali on za to neće moći biti prozvan na kaznenu odgovornost. Ako bi zastupnik to isto počinio izvan predstavničkog tijela, odgovarao bi kao i svaki drugi građanin. Od kaznene odgovornosti za djela koja počini unutar predstavničkog tijela zastupnik je zaštićen vremenski apsolutno, imunitet neodgovornosti ga štiti i nakon što mu prestane mandat.
Zastupnički imunitet nepovredivosti znači da zastupnik bez odobrenja predstavničkog tijela ne može biti lišen slobode niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak. Imunitet nepovredivosti odnosi se na kaznena djela koja zastupnik počini izvan predstavničkog tijela. Štiti zastupnika dok mu traje mandat. Kad i nije propisano, smatra se da se za vrijeme trajanja mandata prekida zastara, pa je naknadno uvijek moguće pokrenuti kazneni postupak protiv bivšeg zastupnika koji je za vrijeme trajanja mandata počinio neko kazneno djelo.
Ustav RH određuje da zastupnici u Hrvatskom saboru imaju imunitet.
Zastupnik može biti pritvoren bez odobrenja doma Sabora samo ako je zatečen u činjenju kažnjivog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina. O takvom se slučaju izvješćuje predsjednika Sabora.
Ako Sabor nije na okupu, odobrenje da se zastupnik liši slobode ili da se protiv njega nastavi kazneni postupak daje i o njegovu pravu na imunitet odlučuje mandatno-imunitetno povjerenstvo, s time što njegovu odluku mora naknadno potvrditi Sabor.
ZASTUPNICI SE U HRVATSKI SABOR BIRAJU RAZMJERNIM
IZBORNIM SUSTAVOM
Prema Zakonu o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (2003.) zastupnici se u Hrvatski sabor biraju razmjernim izbornim sustavom tako da je područje RH podijeljeno na deset izbornih jedinica, te se u svakoj, na temelju lista, bira po 14 zastupnika, odnosno ukupno 140 zastupnika. Izborne jedinice se oblikuju Zakonom o izbornim jedinicama tako da se broj birača ne smije razlikovati više od plus-minus 5 posto. Pri određivanju izbornih jedinica mora se voditi računa o zakonom utvrđenim područjima županija, gradova i općina u RH.
Dioba zastupničkog mandata obavlja se pomoću d' Hondtova sustava izračuna. Broj zastupnika koji će biti izabran sa svake liste izborne jedinice utvrđuje se tako da se ukupan broj važećih glasova koji je dobila svaka lista (biračka masa liste) dijeli s brojevima od 1 do 14, pri čemu se uvažavaju i decimalni ostaci.
Od svih dobivenih rezultata, zastupnička mjesta osvajaju one liste na kojima se iskaze 14 brojčano najvećih rezultata uključujući decimalne ostatke.
Svaka od tih lista dobiva onoliki broj zastupničkih mjesta u Saboru koliko je postigla pojedinačnih rezultata medu 14 brojčano najvećih rezultata.
Zakon propisuje jedinstveni izborni prag {prohibitivnu klauzulu) bez obzira da li se radi o listi jedne stranke ili o koalicijskoj listi dviju ili više stranaka. Taj prag je 5 posto važećih glasova birača u izbornoj jedinici. To znači da pravo na sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvaruju samo one liste koje ispune zakonski uvjet prelaska izbornog praga.
Sa svake liste izabrani su kandidati od rednog broja 1. pa do rednog broja koliko je određena lista dobila zastupničkih mjesta. Zamjenici zastupnika sa svake liste izborne jedinice su kandidati koji nisu izabrani. Primijenjen je sustav vezane liste po kojem veće šanse da bude izabran za zastupnika ima kandidat koji je na višem mjestu na listi.
5. NAČIN DIOBE ZASTUPNIČKIH MJESTA U PREDSTAVNIČKOM
TIJELU (RASPODJELA MANDATA)
Najvažniji dio izbornog sustava je dioba zastupničkih mjesta u predstavničkim tijelima prema glasovima birača na izborima, odnosno dioba mandata.
Dioba mandata se može obavljati:
1. prema sustavu većine ima dvije podvrste: apsolutnu i relativnu,
2. po sustavu razmjernog predstavništva, odnosno proporcionalnom sustavu. Danas se primjenjuju i
3. mješoviti većinsko-razmjerni izborni sustavi.
6. u ovim člancima piše što se donosi 2/3-ćinskom većinom glasova: čl. 7, čl. 82, čl. 125, čl. 139, čl. 141, čl. 144 URH.
7. i 8. TEMELJNA OBILJEŽJA SUSTAVA PARLAMENTARNE VLADE
Većina teoretičara klasičnog ustavnog prava određuju parlamentarizam kao sustav dualiteta vlasti (zakonodavne i izvršne) koji obilježava primjena triju načela:
1. jednakost između zakonodavne i izvršne vlasti,
2. suradnja između tih dviju vlasti,
3. postojanje uzajamne mogućnosti djelovanja jedne vlasti na drugu.
Djelovanje parlamentarnog sustava određen je s četiri temeljna ustavna obilježja:
1. vlada proizlazi iz parlamenta i politički mu je odgovorna. Ako većina u parlamentu izglasa nepovjerenje vladi, ona mora odstupiti,
2. u slučaju nesuglasnosti između vlade i većine u parlamentu, izvršna vlast (državni poglavar na prijedlog vlade) može pod određenim uvjetima raspustiti parlament ili dom kojem vlada odgovara, a izbori koji slijede sadrže u sebi prikriveni referendum. Često se parlamentarni sustav naziva vladom javnog mišljenja,
3. državni poglavar (monarh doživotno, a predsjednik republike dok mu traje mandat) politički nije odgovoran i stabilan je element sustava,
4. institucija supotpisa. Nijedan akt državnog poglavara nema pravne snage bez supotpisa predsjednika vlade, ovlaštenog ministra ili vlade u cijelosti. Vlada preuzima političku odgovornost za akte politički neodgovornog državnog poglavara. Zbog toga državni poglavar u čistom parlamentarnom sustavu nema samostalnih ovlasti, njegova je moć mala, te je samo formalni predstavnik državnog suvereniteta.
PREGLED RAZVITKA SUSTAVA PARLAMENTARNE VLADE
Parlamentarni sustav razvio se unutar monarhijskih režima da bi se ograničila monarhova vlast. Tijekom 18. i prve polovice 19. stoljeća parlamentarna vlada je kompromis diobe vlasti između građanstva i plemstva. Sredstvo ograničenja monarhove moći je oblikovanje parlamenta kroz koji građanstvo sudjeluje u obavljanju političke vlasti.
Parlamen¬tarni sustav je prošao kroz više razdoblja i u svakom je imao različita obilježja. To su razdoblja: ograničene monarhije, orleanskog ili izrazito dualističkog parlamentarizma, parla¬mentarizma poremećene ravnoteže u korist zakonodavne te parlamentari¬zma poremećene ravnoteže u korist izvršne vlasti.
OGRANIČENA MONARHIJA
Ograničena monarhija je odraz početne diobe vlasti između plemstva i građanstva. Nastaje ustavnim aktima koje monarh formalno slobodnom voljom oktroira sam ograničujući svoju vlast, a stvarno je na to prisiljen zbog političkog pritiska građanstva. U Velikoj Britaniji, određena Habeas Corpus aktom i Bill of Rights, oblikovala se i postojala u drugoj polovici 17. i na početku 18. stoljeća, a u Francuskoj, određena Poveljom koju je 1814. godine oktroirao Louis XVIII., ograničena monarhija postojala je od 1814. do 1830. godine. Kralj je bio je isključivi i neodgovorni nositelj izvršne vlasti, njegovi ministri nisu odgovarali predstavničkom tijelu, a uz parlament je imao pravo zakonodavne inicijative i zakonodavne sankcije.
ORLEANSKI PARLAMENTARIZAM
Orleanski ili izrazito dualistički parlamentarizam je rezultat potvrde građanstva kao samostalne političke snage jer građanstvo raspolaže većim dijelom političke vlasti. U Velikoj Britaniji traje od početka 18. do početka 19. stoljeća. U Francuskoj se razvio u razdoblju Srpanjske monarhije Louisa-Phillippea između 1830. i 1848. godine, a u Italiji i Skandinaviji u drugoj polovici 19. stoljeća.
Prestaje monarhovo pravo korištenja zakonodavne inicijative, a zatim se uopće ne služi pravom zakonodavne sankcije, da odbije potvrditi zakon koji je izglasala većina u predstavničkom tijelu. Predstavnička tijela dobivaju samostalnost. Monarh prestaje biti isključivi nositelj izvršne vlasti. Uz njega se razvija ministarski kabinet, na čelu s prvim ministrom, čiji članovi nisu više kraljevi povjerenici, kao relativno samostalno tijelo koje je politički odgovorno kralju i predstavničkom tijelu.
Orleanski ili dualistički parlamentarizam je bio sustav ravnoteže monarha i parlamenta koji surađuju posredovanjem vlade. Zbog dvostruke odgovornosti vlade državnom poglavaru i parlamentu bio je preteča polupredsjedničkog sustava.
PARLAMENTARIZAM POREMEĆENE RAVNOTEŽE U KORIST
ZAKONODAVNE VLASTI
Parlamentarizam poremećene ravnoteže u korist zakonodavne vlasti nastaje ili potpunim preuzimanjem političke vlasti od građanstva (Francuska, osamdesetih godina 19. stoljeća) ili uklapanjem plemstva u građanski sustav (Velika Britanija tridesetih godina 19. stoljeća). Središte političke vlasti je parlament. Pravo državnog poglavara da samostalno određuje kandidata za prvog ministra i pravo izvršne vlasti da raspušta parlament ne primjenjuju se.
PARLAMENTARIZAM POREMEĆENE RAVNOTEŽE
POLUPREDSJEDNIČKOG TIPA
Polupredsjednički sustav je treći oblik parlamentarizma poremećene ravnoteže u korist izvršne vlasti. Oblikovao se unutar čistog parlamentarnog sustava.
Obilježja polupredsjedničkog sustava su:
1. vlada proizlazi iz parlamentarne većine i odgovorna je parlamentu,
2. na njezin prijedlog, u slučaju kad joj parlament ili dom izglasa nepovjerenje, državni poglavar može raspustiti parlament odnosno dom,
3. državni poglavar politički je neodgovoran,
4. institut supotpisa je samo iznimka.
U polupredsjedničkom sustavu državni poglavar i vlada imaju pravno i zbiljski ustavne ovlasti, a pritom su ovlasti predsjednika veće i odlučujuće od vlade.
B. Constant, francuski ustavnopravni i politički teoretičar, je 1814. godine oblikovao ideju državnog poglavara kao demokratskog arbitra između zakonodavne i izvršne vlasti koji raspolaže samostalnim ustavnim ovlastima, što je danas predsjednik republike u polupredsjedničkom sustavu. Svrha je bila da parlamentarni sustav bude što učinkovitiji, a da se poštuje načelo diobe vlasti i predstavnički sustav.
9. Organski zakon. U nekim se državama (Francuska i Španjolska) temeljne ustavne norme o pravima i slobodama čovjeka i građanina te o ustrojstvu državne vlasti razrađuju u zasebnoj vrsti zakona koji se u ustavnoj teoriji nazivaju organski zakoni, a koji su prema pravnoj snazi ispod ustava, ali iznad ostalih zakona. Veća pravna snaga organskih zakona izvire iz kvalifìcirane većine kojom se oni donose za razliku od svih ostalih zakona koji se donose natpolovičnom većinom nazočnih zastupnika u predstavničkom tijelu ili njegovu domu.
Ustav RH prihvaća kategoriju organskih zakona. Organski su zakoni oni kojima se ureduju nacionalna prava, a koje Sabor donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika (kojom se donosi ili mijenja Ustav, ali ne i u istovjetnom postupku) te zakoni kojima se razrađuju ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo lokalne i područne (regionalne) samouprave, a koje Sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.
